Riječ selektora

Nakon što se prošlogodišnji festival uspješno bavio propitivanjem suvremenog dramskog pisma, pokušavajući ostvariti uvid u ono što danas jest,i (ili što pokušava biti), dramski tekst u Europi I u Hrvatskoj, učinilo mi se zanimljivim zagledati se u onaj dio suvremene kazališne produkcije, u nas i u svijetu, koji polazi od sasvim različite vrste tekstualnog predloška. Unatoč čestoj (u našim kazališnim uvjetima, doduše, ne i posve neutemeljenoj) predrasudi kako bavljenje klasičnim dramskim tekstom nužno jest stvar kazališne arheologije, živa suvremenost kazališta pokazuje, međutim, nešto drugo i različito. Pohodi po vodećim europskim i svjetskim kazališnim festivalima ili tek letimični dnevni prolasci internetom po programima uglednijih svjetskih kazališta, neovisno o tome je li riječ o nacionalnim kućama ili alternativnim kazalištima, otkrivali su mi u posljednjih nekoliko godina upravo neočekivani broj naslova koji spadaju u književne klasike, od onih autora koji su pisali prije nekoliko stoljeća, pa do onih koji su pisali polovicom prošlog stoljeća, ali se već uvelike mogu smatrati (i smatraju) klasicima. U isto vrijeme, životnost tih predstava, njihova suvremenost i očita provokativnost za suvremene gledatelje i kazališne stručnjake, potaknula nas je da se na ovom, 9. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci iznova zapitamo “Što je nama Hekuba?”.

Uistinu, ne bez razloga zbunjen, Hamlet se pita, zamišljen nad glumcem, “Što je njemu Hekuba, i on njoj, da za njom toliko plače?”. I sve te emocije, suze i drhtav glas, a ni zbog čega. Zbog Hekube. Davnog mita.

Što su nama danas Euripid, Seneka, Milton, čehov, pa i Genet i Müller? I Krleža je već odavno sve samo ne suvremeno dramsko pismo.
Očito, povod da u vezi s njima nešto kažemo o sebi, da se nad njihovim davno ispisanim pitanjima zamislimo pitajući se o sebi danas, i da pomoću njih uobličimo kazališni izričaj iz našeg vlastitog trenutka.

Nakon što smo prošle godine radoznalo pogledali kamo to smjera kazalište potaknuto živim žamorom najsuvremenijih dramskih tekstova, pogledajmo jednako radoznalo kako u istoj toj današnjici izgleda kazalište potaknuto jekom iz dubokoga zdenca klasične baštine. Usporedbe mogu biti korisne u razmišljanju o tome što suvremeno kazalište danas jest i na koje sve načine to može biti. U isto vrijeme, preispitivanje starog i naizgled općepoznatog na potpuno nove načine može nam govoriti i o prošlosti i o sadašnjosti.

Razmatranja o budućnosti ostavimo prorocima. Kazalište je uvijek ovdje i sada, u ovome trenutku u kojem se događa.

Ovaj trenutak za nas je 9. Međunarodni festival malih scena u Rijeci.

Dobrodošli!

Darko Lukić